PREOBRAZBA OSLIKANIH PROČELJA

RESTAURIRANJE STAROG ILI KREIRANJE NOVOG?

 

 

KRASANKA MAJER JURIŠIĆ

Hrvatski restauratorski zavod

 

Unatoč iscrpnim konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima i vrlo detaljnoj dokumentaciji temeljem koje se donosi prijedlog prezentacije kao i smjernice za obnovu, upravo pri radovima na oslikanim pročeljima često dolazi do neželjenih rezultata. Niz je recentnih primjera u Hrvatskoj koji potvrđuju da primjena stručne metodologije i pristupa ne jamči i uspješan restauratorski zahvat obnove povijesnih žbuka s oslicima.

U izlaganju će biti riječi o obnovi pročelja palasa Velikog Tabora, gdje su, uz više slojeva bijelih vapnenih naliča, sačuvana i dva sloja oslika. Prvi, kasnogotički oslik s kvadrima, datiran je u vrijeme izgradnje, a drugi u doba baroknog uređenja palasa. Danas na prostoru sjeverozapadne Hrvatske imamo vrlo mali broj povijesnih građevina sa sačuvanim oslikanim pročeljima. Budući su na velikotaborskom palasu dokumentirana čak dva sloja oslika, kasnogotički i barokni, koji nam ne svjedoče samo o oblicima iscrtanih i obojenih motiva, već i o sastavu samih žbuka i boja, potrebno je ta uređenja pročelja ne razmatrati zasebno, kao umjetnička djela, jer njihova je izvedba skromna i zanatska, već u okviru malobrojne sačuvane oslikane profane arhitekture kontinentalne Hrvatske i središnje Europe i tako prepoznati njihovu ambijentalnu i povijesno-dokumentarnu vrijednost. Uz prezentaciju svih faza provedenih istraživanja pokazat će se i izrađena konzervatorsko-restauratorska dokumentacija te u konačnici postignuti rezultati obnove. Na prvi pogled vidljiva razlika između zatečenog, odnosno starog, te „restauriranog“, novog izgleda palasa, u najvećoj je mjeri primjer korištenja neadekvatnih materijala u radovima (njihovog izbora i/ili primjene).

U zaključku, uz prikaz nekoliko primjera restauratorskog pristupa obnovi oslikanih pročelja, ukazat će se i na druge probleme s kojima se susrećemo te će se razmotriti eventualna, do sada predložena, rješenja. Ostaje nepobitna činjenica da se već i samim istraživanjima, a naravno i svim drugim aktivnostima koje su neizostavan dio restauriranja, nepovratno uništava dio (makar i malen) izvornog oslikanog povijesnog sloja nekog pročelja, a vrlo se često „stvara“ i sasvim novo pročelje, te s konzervatorsko-restauratorskog stajališta postaje više nego upitna opravdanost izvedene obnove..