STOLJEĆE INDUSTRIJSKE BAŠTINE U KARLOVCU

Tvornički kompleks potkivačkih čavala Mustad ili kako živjeti baštinu

 

 

BRANKA KRIŽANIĆ, TATJANA HORVATIĆ

Ministarstvo kulture RH, Uprava za zaštitu kulturnih dobara, Konzervatorski odjel u Karlovcu

 

Norveška tvrtka Mustad & Son utemeljena 1843. godine, zaslužna za pokretanje proizvodnje potkivačkih čavala u Karlovcu i danas je jedan od vodećih proizvođača čavala i ribolovnih udica u svijetu. Infrastrukturne pogodnosti već postojeće tvornice ulja u Karlovcu prepoznala je 1924. godine i izgradila tvornički sklop koji je uglavnom ostao sačuvan sa svojim izvornim arhitektonskim, tehničkim i povijesnim odlikama. Vrijednost sklopa, osim promocijom na izložbi, publikacijom, te izlaganjima na simpoziju o industrijskom nasljeđu u Karlovcu i Rijeci, definirana je i upisom u Registar kulturnih dobara RH 1998. godine. Izlaganja, publikacije i dokument kojim je sklop valoriziran kao kulturno dobro izrazitog značaja, a tehničko-tehnološka cjelina strojnog parka zbog svoje 80 godina neprekinute proizvodnje na izvornim strojevima proglašena kulturološkim fenomenom svjetskih razmjera, trebali su biti čvrsta ishodišta za njegovo očuvanje. I dok je priprema za zaštitu i očuvanje sklopa izvršena i podržana od strane struke, problemi nastaju kad započinje revitalizacija kulturnog dobra. Već 2004. godine privatni vlasnik donosi odluku o prestanku proizvodnje. Slijedi niz višegodišnjih uvjetovanih radnji između vlasnika i nadležnog Konzervatorskog odjela: zahtjev vlasnika za promjenom namjene glavne zgrade u distribucijski centar, a zatim u stambeno-poslovnu, te zahtjev za uklanjanjem ostatka sklopa za izgradnju nove stambeno-poslovne zgrade. Nakon uklanjanja dijela sklopa i izgradnje nove zgrade, radi se nova parcelacija i smanjuje zona zaštite. Posebnim uvjetima nastojalo se udovoljiti zahtjevima za traženom transformacijom sklopa i sačuvati spomeničke vrijednosti kulturnog dobra.

Ovim primjerom ukazujemo na veliki problem konzervatorske prakse u revitalizaciji industrijske baštine u privatizacijskim procesima. Ostaje otvoreno pitanje: gdje je granica uvjetovanja konzervatorske struke u odnosu na kulturno dobro izrazite vrijednosti prema interesima vlasnika, a u postojećim zakonskim okvirima?