JE LI MOGUĆE OBNOVITI NAJSLOŽENIJI AUSTROUGARSKI FORTIFIKACIJSKI SUSTAV U EUROPI?

 

SUNČICA MUSTAČ, NATAŠA NEFAT VIŠNJIĆ

Ministarstvo kulture RH, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Puli

 

Devetnaesto je stoljeće razdoblje u kojemu se Pula od zamrlog provincijskog gradića s manje od tisuću stanovnika i tragičnim stupnjem degradacije urbanih struktura i monumentalnih antičkih i ranokršćanskih spomenika postupno pretvara u moderan grad i jednu od najvećih i najsigurnijih mornaričkih baza na Mediteranu. Razlog tome osnivanje je ratne luke u dnu dubokog zaljeva koja od 1850. godine postaje glavna ratna luka Habsburške monarhije i Pomorski Arsenal njene ratne mornarice. Najimpresivniji materijalni trag u promjeni slike grada ostavio je sustav teritorijalne tvrđave koju čine utvrde, bitnice, infrastrukturne građevine, sistem putova i pruga koji se proteže u radijusu od preko 30 km od gradskog središta, odnosno srca tog sustava – Pomorskog Arsenala i ratne luke. Kroz cijelu svoju povijest grad Pula razvija se na 25 kvadratnih kilometara površine, da bi pred početak Prvog svjetskog rata teritorijalna tvrđava tj. sustav obrane ratne luke obuhvaćao prostor od 700 kvadratnih kilometara od Limskog kanala do Raškog zaljeva na sjeveru, do rta Premantura na jugu i fortifikacijskih građevina na Malom Lošinju. Promjene u konceptu obrane luke i tipologiji fortifikacijskih građevina, te promjene u načinu gradnje i primjeni materijala slijedi napredak u razvoju ratnih strategija i tehnologiji naoružanja i eksploziva. Obrambeni sustav koji se razvija do Prvog svjetskog rata zacementirao je daljnji urbanistički razvoj grada, jer su ga u istoj funkciji koristile vojske čak četiriju država. U 21. stoljeću s promjenom vojnih strategija nekada vitalne vojne zone i građevine gube u potpunosti svoj strateški značaj i postaju prostor otvorenih mogućnosti za daljnji razvoj grada. Istovremeno, one predstavljaju i najveći izazov, ne samo za Grad Pulu i ostale gradove i općine na čijem se prostoru protežu elementi tog sustava, već i za cijelu regiju i državu, obzirom na složenost problema i neriješenih pitanja vezanih za njihovo održavanje i obnovu. U tom smislu, najveći su problemi neriješeni imovinsko–pravni odnosi, nejasan korisnički status većine građevina, nepostojanja jasne slike o budućoj namjeni tih građevina i cijelog sustava, do neprepoznavanja fenomena teritorijalne tvrđave u cijelom njenom obuhvatu na prostorno planerskoj razini, do nepostojanja cjelovitih i funkcionalnih strategija upravljanja sustavom, te u konačnici do nedostatnog iskustva sustava zaštite kulturne baštine u obnovi takvih složenih arhitektonskih cjelina.
Cilj izlagača je u nekoliko primjera pokazati probleme i izazove s kojima se susreću korisnici i vlasnici fortifikacijskih građevina u pulskom zaljevu te predstaviti mogućnosti njihove obnove i nove namjene.