PROBLEMI ZAŠTITE LADANJSKE ARHITEKTURE – PRIMJER DAJLE

 

MARIJAN BRADANOVIĆ​

Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci

 

Dajla je danas naselje na zapadnoj obali Istre a u užem smislu barokno-neoklasicistički ladanjski sklop koji svojim dimenzijama još uvijek dominira karakterističnom nizinskim priobaljem između Umaga i Novigrada. Čak i za istarske prilike fascinantan je kontinuitet ovog ladanjskog gospodarstva, koje je stoljećima bilo u nominalnom vlasništvu novigradskih biskupa. U kasnoj antici arhitektura antičke rustičke vile vjerojatno je bila iskorištena kao podloga za podizanje ranokršćanske crkve. Ranosrednjovjekovna faza potvrđena je nalazima fragmenata oltarne pregrade. 1273. godine benediktince je u posjedu Dajle zamijenila koparska obitelj Sabini. Konzervatorska arhivska i terenska istraživanja ukazala su na okolnost da je obitelj Sabini na mjestu nekadašnjeg benediktinskog samostana održavala utvrđeni ljetnikovac. 1775. godine, novi vlasnici, koparska obitelj Grisoni, započinju opsežnom izgradnjom i regulacijom kompleksa, koja je uključivala uređenje pristaništa. Čak i u nestabilnom razdoblju napoleonskih ratova nastavilo se s planovima za gradnju pa i gradnjom, no opsežniji je zahvat proveden 1830. godine. 1860. godine Dajlu su temeljem oporuke preuzeli benediktinci iz Praglie. Stoljetni koncept uzornog gospodarenja poljodjelskim dobrom koje je istodobno funkcioniralo i kao kulturno središte, prekinut je tek progonom benediktinaca nakon Drugog svjetskog rata. Turističkim razvojem područja u drugoj polovici 20. stoljeda atraktivni kompleks, smješten na samoj obali mora, predvidljivo je pretrpio niz za epohu karakterističnih devastacija. Od devedesetih godina prošlog stoljeća njegov najveći dio zjapi prazan, očekujući novu funkciju a dosadašnji prijedlozi revitalizacije, kao i sudbina sličnih cjelina u okruženju, zasad ne ohrabruju. 

Provedeno istraživanje valoriziralo je iznimnu slojevitost ovoga spomenika, kontekstualizirajući njegove graditeljske faze unutar, za pojedina razdoblja relevantnih, kulturnih krugova i središta, osobito koparsko-piranskoga baroka i tršćanskoga neoklasicizma, otvarajući pitanja njegove buduće namjene i s tim povezanoga smjera kojim će krenuti obnova i adaptacija. Odbacilo je neka uvriježena mišljenja o dijelovima sklopa ali i temeljem komparativne analize upozorilo na neka njegova, u regionalnim okvirima jedinstvena obilježja, koja dodatno naglašavaju potrebu visoke konzervatorske valorizacije. S obzirom na sklad barokno-neoklasicističke cjeline, čak i u idealnom raspletu ostat će osjetljivo pitanje eventualne prezentacije arheološkog sloja, kao i tipološki vrlo zanimljive faze utvrđenog ljetnikovca. Barokna kanonikova kuća izdvojeni je prostor, čvrsto zadanog unutarnjeg rasporeda, no ipak pogodan za različite namjene. Središnju rezidenciju sa oslicima utvrđenim sondiranjima, salonima, ponegdje nespretno adaptiranim u manje sobe, kulom-vidikovcem, reprezentativnim stubištem i njegovim skromnim, skrivenim parnjakom za poslugu, lako je zamisliti u funkciji malog, vrhunskog hotela. Čini se da će najteže biti zaštititi barokna gospodarska krila nekadašnjih vinskih podruma i skladišta poljodjelskih proizvoda, nakon Drugog svjetskog rata izvrgnutih konstantnim pregradnjama, prigradnjama i rušenjima. Logična rješenja privođenja izvornoj funkciji (riječ je o poznatom vinogradarskom kraju u kojem nedostaje podrumskih kapaciteta) u praksi su, zbog vlasničkih odnosa, u pravilu teško provediva. Primjer Dajle se upravo ogledno može koristiti i u predočenju nužnosti efikasne zaštite vizura na kulturno dobro te prepoznavanja i zaštite dobrim dijelom preostalog kultiviranog zemljišta izvornoga posjeda, tijekom prve polovice 19. stoljeća parceliranog sadnicama egzotične maclure pomifere, čije krošnje i danas dominiraju na prilaznim komunikacijama matici kompleksa. Preostaje pričekati i vidjeti hoće li izraziti turistički potencijal pomoći njegovoj doličnoj obnovi i revitalizaciji ili će pak doprinijeti njegovoj daljnjoj degradaciji.