JUGOISTOČNI KVADRANT DIOKLECIJANOVE PALAČE

KONZERVATORSKI I URBANISTIČKI PROBLEMI

 

RADOSLAV BUŽANČIĆ 

Ministarstvo kulture RH, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Splitu

 

U čitavoj povijesti hrvatske konzervacije vjerojatno je najveći prijepor izazvala obnova istočnog krila podruma Dioklecijanove palače, posebno pokušaj restauracije dijela gradske četvrti nad njima koja je radi arheoloških istraživanja velikim dijelom bila porušena. Isto tako arheološkim razlozima potaknuta istraživanja Peristila i temenosa Dioklecijanova mauzoleja donijela su, nakon završenih iskopavanja, novu prezentaciju koja je izmijenila izgled središnjeg dijela carske palače, te denivelirala i prepolovila površinu katedralnog trga pred splitskom prvostolnicom. Pokušaji prezentacije jugoistočnog kvadranta palače posljednjih desetljeća pokazali su svu paletu različitih pristupa i konzervatorskih metoda, a zahvate su pratila različita mišljenja od neopravdanih kritika i optužbi preko frenetičnih odobravanja. Na tom su se prostoru odigrali gotovo svi scenariji konzervatorskog postupka, od purifikacije, preko konzervacije i arheološke prezentacije do restauracije pojedinih dijelova tog iznimno značajnog spomenika s liste svjetske baštine.

Kritika, nekad i pretjerana, nepotrebno je problem učinila složenijim i nerazumljivijim. Razlog je velikim dijelom amaterizam kritičara, nerazumijevanje suštine problema i zlonamjernost koja je zbog tendencioznog pristupa u drugi plan stavljala suštinske probleme. Kritika nije bila oslobođena politike i jeftine promidžbe pa su i optužbe na tragu konspiracije i općih ocjena najčešće služile sublimaciji neke još sumnjivije ideje. Implicitno se nametala misao o nekompetentnosti i nezrelosti hrvatske konzervatorske prakse. Zanimljiva su bila nastojanja pojedinih krugova da se problem internacionalizira i riješi stranom intervencijom, koja bi valjda bila dorasla situaciji. Nasuprot svemu tome, problem nije toliko složen niti je u pitanju ikakva sprega interesa kakvu vide zlonamjernici, a još manje nestručnost i nesposobnost hrvatske stručne i znanstvene javnosti. U pitanju je isključivo složena valorizacija dijelova spomeničke cjeline, a posebno njenih različitih povijesnih slojeva koji unutar urbane strukture ponegdje mogu biti važniji od antičke matrice. Za valorizacijuje potrebno razumijevanje izvorne funkcije svih dijelova palače, što je u slučaju jugoistočnog kvadranta bio iznimno složen i težak posao na kojem se još uvijek radi. Interpretacija nalaza u ovom slučaju nadilazi puku arheološku prezentaciju fenomena, radi se naime o gradu i to jednom od njegovih najvažnijih dijelova bez kojeg se urbanitet šireg prostora dovodi u pitanje.

Neusklađenost stavova struke iskoristili su razni faktori društva, od samouprave koja je okrenula leđa skupom rješavanju problema, privatnih poduzetnika koji pokušavaju iskoristiti prostor za najbanalnije turističko ugostiteljske pothvate dovodeći svoje zamisli u vezu s neadekvatnom revitalizacijom područja, a brojne nevladine udruge i s njima povezani intelektualci odrađuju vlastitu promociju predstavljajući sebe kao čuvara javnih interesa kroz izražavanje patetične zabrinutosti za sudbinu spomenika.

Kao i kod svih antičkih spomenika konzervator se prvo suočio s problemom purifikacije. U Dioklecijanovoj palači čišćenje antičke arhitekture od kasnijih slojeva nije samo sastavni dio istraživanja, jer se ona rijetko izvode ne razornim metodama, nego stara težnja usmjerena prezentaciji kasno carske arhitekture i njenom čišćenju od povijesnih dogradnji kakva je primjerice bila crkva sv. Mateja, mauzolej splitskih nadbiskupa, srušena koncem 19. st. radi oslobađanja periptera katedrale ili zgrada nadbiskupije sjeverno od katedrale. Nesporno se radi o iznimno dobro sačuvanoj antičkoj arhitekturi visoke vrijednosti pa je i njena prezentacija silno velik izazov. To je razlog zbog kojega se teško mogu vratiti uklonjeni dijelovi gradske strukture srušeni prije arheoloških istraživanja čak i na onim mjestima gdje arheologija nije iznjedrila značajne nalaze.

Istraživanja bivšeg samostana sv. Klare, provedena za vrijeme obnove kroz deset godina, pokazala su kako srednjovjekovni slojevi mogu biti jednako važni kao i antička podloga. Unutar ženskog franjevačkog samostana pronađen je stari gradski kaštel sagrađen za Anžuvinca Ladislava Napuljskog, kojeg je kralju podigao herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Samostan sv. Klare osnovan je 1308. na morskoj obali, a preseljen 1420. od mletačke uprave u stari kaštel radi gradnje novoga mletačkog uporišta u gradskoj luci. Samostanu je prilikom preseljenja bila dana ranosrednjovjekovna crkva sv. Nikole nastala pregradnjom jedne od kapele triklinija. Samostanska crkva sv. Klare nastala je dogradnjom te crkve u16. st. na lokalitetu Sdoria, na požarom uništenom dijelu starog splitskog episkopalnog kompleksa kojeg je detaljno opisao kninski biskup Bartul u reambulaciji dobara splitskog nadbiskupa 1397. godine. Samostan je u purifikaciji, sedamdesetih godina 20. st., ostao bez crkve koja je već bila desakrirana i pregrađena u kino dvoranu. U njenim temeljima pronađen je triklinij Dioklecijanove palače, jedan od najznačajnijih arhitektonskih spomenika i možda najznačajniji nalaz u povijesti hrvatske antičke arheologije.Triklinij je u srednjem vijeku postao sastavnim dijelom splitskog episkopija a njegove su kapele preuređene u tri srednjovjekovne crkve. To antičko zdanje, ambicioznije dizajnirano od carskog mauzoleja, nestalo je u požaru početkom 16. st. Njegov istočni dio porušen je gradnjom crkve sv. Klare, a zapadni se sačuvao u slojevima samostanske arhitekture do samog vrha bočne kapele. Odmah nakon pronalaska triklinija njegova je restauracija postala jedan od fokalnih projekata obnove jugoistočnog kvadranta, a pratila ju je obnova arkada južnog zida palače, vjerojatno jedan od najkontraverznijih konzervatorskih poteza u povijesti proučavanja Dioklecijanove palače. Kritičari ovog zahvata jednoglasno su osudili restauraciju, ali nisu ponudili alternativu. Oni koji su pokušali shvatili su da je to daleko teže nego izraziti neslaganje s bilo kakvim konzervatorskim rješenjem. Nakon pedeset godina došlo je vrijeme da struka ponudi kvalitetno rješenje nastalog problema.