PREPOZNAVANJE I VREDNOVANJE KRAJOLIKA KAO KULTURNOG NASLIJEĐA

 

BISERKA DUMBOVIĆ BILUŠIĆ 

Ministarstvo kulture RH, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Zagrebu

 

Krajolici su jedan od važnih čimbenika prostornog identiteta svake zemlje. Značajke i vrijednosti krajolika na koje je utjecao čovjek svojim korištenjem ili naseljavanjem u Hrvatskoj su još nedovoljno prepoznate, vrjednovane i zaštićene. Sadržajno određenje pojma krajolik vrlo je široko, s brojnim značenjima koja se međusobno razlikuju i podložna su različitim interpretacijama. Prema opće prihvaćenom određenju pojam krajolik odnosi se na fizički i mentalni koncept kojim se opisuje prostor oblikovan međudjelovanjem prirodnih i antropogenih sastavnica. Na temelju Konvencije o Svjetskoj baštini, UNESCO-a krajolik je od 1992. godine prepoznat kao entitet naslijeđa, vrsta kulturnog dobra. Istovremeno je shvaćen i kao umbrela za pojedinačna dobra koja se u njemu nalaze. Krajolik postaje kulturnim dobrom procesom njegova prepoznavanja i vrednovanja. Metode prepoznavanja uključuju dokumentiranje i provođenje tipološke klasifikacije, karakterizacije krajolika suvremenim alatima GIS-a. Osim objektivnih metoda vrednovanja važna je i participacija stanovnika i lokalne javnosti. Inovativni pristup Europske konvencije o krajoliku (European Landscape Convention, 2000.) razlikuje se od UNESCO-va stajališta, te od istraživanja i bavljenja krajolikom samo uskih krugova stručnjaka. Jedna od pretpostavki Konvencije jest