UMJETNIČKI I TEORIJSKI OKVIR AMBIJENTALNOSTI

 

NATAŠA ŠEGOTA LAH​

Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci (vanjski suradnik) 

 

Pojam ambijentalnosti duboko je involviran u umjetničke prakse i teorijska istraživanja druge polovice prošlog stoljeda, i vezan je za ideju totalnog umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk). Ambijentalnost je u fokusu umjetnosti od vremena avangardi s početka 20.st. kada se težilo integraciji arhitektonskog, urbanističkog i industrijskog prostora i neoavangardi (50ih i 60ih) koje su istraživale optičke, kinetičke i arhitektonske ambijente. Postavangarde su nadalje (70ih), ambijent definirale kao skup aktualnih činjenica dostupnih direktnoj percepciji, da bi se u periodu s kraja stoljeća ambijentalnost propitivala ne samo kao materijalna već i značenjska, napose simbolička i arhetipska vrijednost.

Ambijentalnost se u drugoj domeni istraživanja, prirodne i kulturne baštine promatrala kao skup elemenata 'poželjnosti' koji podrazumijevaju cjelinu (lat. ambire – opkoliti, opkružiti) okoliša, izvornosti i prikladne mu smještenosti u arhitektonskom interijeru, urbanom prostoru i prirodi.

Razumijevanje pojmova ambijenta, ambijentalnosti i ambijentiranja u ovom se izlaganju nastoji proširiti istraživanjima suvremenih kritičko teorijskih koncepata koji se atmosferom i ambijentalnošću bave na temelju definiranih razlika među pojmovima prostora i mjesta (Tuan:1977.), a potom krajolika i okoliša (Harvey:1982. - Eden:2005.).

Temeljem navedenoga, ambijentalna vrijednost se pokazuje kao društveno uvjetovana kategorija, definirana ideološkim i ekonomskim sustavima moći, odnosno zavisna je o kulturi recepcije, kao i osjećajima baštine i identiteta (Sack:1997 - Lowental:2003). Izloženi teorijski koncepti smjeraju kritički dijalog s baštinom u okviru teme konceptualizirati kao praktično pitanje, za razliku od umjetničkih praksi koje se odriču svake utilitarnosti.